• On/Off

Sinoć sanjala sam neki jako težak san. U njemu me bilo previše strah ali nisam mogla prestati sanjati. Kad sam u snu htjela nešto promijeniti nisam mogla. Kao da mi san to nije dopustio. Sve je počelo s Harry Potter-om. Najdnom sam se našla u kinu i pošto mi cure s razreda nisu htjela dati da sjednem s njima, pozvao me neki dečko s razreda. Tamo su bili dečki. Odmah pokraj mene sjela su neka dva čovjeka s nerazumljivim jezikom. Tada me obuzeo neki mali strah. Htjela sam se probuditi ali nisam mogla. Tada sam pitala tog dečka jel se mjenjamo za mjesta. Odgovorio je negativno, NE. Brzo sam došla do nekih stepenica u kinu i pronašla crveni kauč na kojem nikog nije bilo. Taj dečko mi je dodao torbu i ja sam se pojavila tamo. Nakon nekog vremena. Netko je govorio kako su ona 2 čovjeka koja su sjedila pokraj mene samo htjela pitati imam li za posuditi malo novca. To su pitali na engleskom, također je rekla. Ja sam s velikim očima pogledala prema njima i prema toj ženi koja je to rekla i samo sam glasno rekla: "Aha, nisam ih razumjela!". Kad sam to govorila bila sam sva zbunjena. Kao, što mi se to događa. Nakon nekog vremena, našla sam se na krovu. Ja sam bila Harry Potter. Gore samnom bili su i Hermione i Ron. Tada sam pomislila da će i ovaj san možda dobro ispasti. Ali ovo je tek bio početak onog najgoreg i meni najstrašnijeg dijela. Počeli smo preskakati krovove. Bilo je zabavno. A onda smo počeli s ubijanjem. U ruci mi se stvorila puška (snajperica, možda i AWP, ne sjećam se tako dobro). Počela sam pucati u čovjeka a kad najdnom, neko mi je rekao da sad nemogu pucati, sad je PAUZA. Opet smo počeli s igrom. Pucanjem. Trčala sam i trčala i onda sam shvatila da oni love onoga koji me u snu najviše mučio. Bio je to neki duh ili nešto. Radio je nered po kući i stalno je bio negdje u mraku. Bilo ga je teško pronaći, a opet tako lako vidjeti. Vidjela sam neku sobu, mračnu da mračnija nemože biti. A kad nasred sobe...KRIČAVO ROZO svijetlo. Najdnom me obuzela neka jeza. Htjela sam ući, ali nisam mogla. Htjela sam vidjeti tko je to zapravo. Baš kad sam se odlučila ući ili ne ući, probudila sam se. Nemate pojma kako me je taj duh mučio. Nije mi dao da se probudim.
Taj dan je i neko umro. Neko iz mog sela. Zbog toga je naslov "Samo običan san ili nešto više?"
Nadam se da me ovakav san neće naći i večeras.
Evo to je sve.
Možda vam se i ovaj san ne čini tako strašan. I nije. Ali taj mi je duh ulijevao strah u dušu, mučio me i mučio sve dok se nisam probudila. U tom snu bili su i djelovi sna kojeg sam sanjala prije 4-5 godina. Sad je ovaj post potpun.
:))

Svi mi sanjamo. Neki sanjaju loše, neki dobre dok neki sanjaju savršene snove.
Ja sam negdje u sredini. Upravo slušam Avril Lavigne - Slipped Away. Pjesma je savršena kao i nečiji snovi. Zašto oni nikad ne postanu stvarnost? Zašto svijet mora biti tako okrutan? Zašto su neki ljudi sebični? Zašto, zašto ... Svijet je prepun okrutnošću. Zašto je tako, ZAŠTO? Zašto svijet bar jednom nemože biti najljepše mjesto, zašto svijet nemože biti poput snova? Zbog nas? Neznamo odgovor na ovo pitanje i mislim da ga nikad nećemo ni saznati. No, ponekad sam tako blizu odgovoru, a onda sve mi se pobrka u glavi i nestane. Hoće li se sve to jednom promjeniti, hoće li svijet jednom postati nezagađeno mjesto prepuno ljudi - ljudi koji će odgovarati za svoje postupke i biti sretni. Zašto svijet nije poput mojih snova? Zašto svijet nije poput bajke? Neznam. Voljela bih se jednom nekome suprostaviti, voljela bih nekome u lice reč ono što mi smeta kod njega. Ali jednostano ------ nemam hrabrosti. Hoće li se to ikad promjeniti. Tko zna? Tko zna? Znam da je ovo prvi post i da nije baš kratak i znam da i nije baš nadahnut ali jednostavno danas je takav dan.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.